04. avgusta 1942. godine opkoliše nam kuću karabinjeri i narediše da se trpamo u kamion za Herceg Novi. Pošto mi je majka bila u 61. godini tako nju ostaviše kući a mene sa sestrom strpaše u kamion i povedxoše za Zeleniku, a kasnije u Herceg novi u zatvor. Drugog dana došla je naša rodbina i donesoše nam potrebne stvari, tražeći kod nas gdje je stara majka sa sestrino troje siročadi. Mi bijasmo kao van sebe neznajući gdje su nam odveli majku sa djecom, briznusmo u plač misleći na najgore. Sutri dan u jutro dva naorzžana karabinjera dovedoše majku sa djecom kod nas u zatvoru. Nije šala jednu staru babu sa troje nejake djece da dovedu pod oružje , to im je bila hrabrost, čudi me da nijesu i mitraljez sa sobom donijeli.
08. avgusta osam karabinjera sprovedoše nas i još nekoliko žena i 17 djece za Prevlaku. Možete misliti kako nam je tada bilo jednoga brata dva dana posle julskog ustanka odvedoše iz kuće, a da nijesmo znali puna tri mjeseca za njegovu sudbinu. Nakon tri mjeseca javi se iz Albanije i otale mjesto kući zahvaljujući našim izdajnicima od logora do logora dospio je u Italiju. Drugi brat zatvoren mjesec dana prije nas u Kotoru i svakog dana očekuje suđenje, smrt ili robija. Sestričnu mi osudiše na 10 godina robije istog dana kada su nas zatvorili i tako kuća osta pusta i zatvorena godinu dana bez ikoga u kući – sem stanara.
Kad bi naši lijepi izrodi pokraj kuće prolazili onda bi pljuvali i vikali „Zašto ova kuća još ne gori? , ona ne treba da postoji da se oni zlikovci u njoj šire, nju treba izgorjeti a njih sve poubijati, oni su razbojnici; oni su komunisti“. Naravski da se nijesmo boljemu od Italijana mogli nadati, kada su im ovako lijepe riječi naši izrodi za nas svakodnevno upućivali. Ipak nijesmo klonuli duhom nego smo se stalno tješili ni ovo neće biti dugo, bolje da čista lica sjedimo u logoru nego da se prodavamo okupatoru za paštu šutu i panjoku, pak da poslije naši drugovi krivo mišljenje o nama imaju.
Teške smo dane provodili u logoru među stotinu naših drugarica čekajući ono nesretno pet pašta i zalogaj sira. Mi drugovi i drugarice iz Boke ipak smo se snalazili jer bi dobili svakog 1. i 15. u mjesecu pakete od svojih kuća pa bi se sa tim prolazili. A što biste rekli za Hrvatski logor (taj naziv je dobio radi toga jer su njega bili internati iz Dalmacije i ostalih krajeva) koji su daleko od kuće bez paketa i bez ičega nego ono kukavo pet pašta. Oni bijedni izmučeni čupali su travu i razno korenje pa tako jeli i sa tim trovali sami sebe. Teško nam je bilo da nijesmo smjeli ni pogledati put njih, a kamoli da bi im mogli pružiti od onog našeg paketa da se i oni potkrijepe. Koliko puta mi Bokelji kad nas vode na kupanje naišli bi gdje ih vode po kojeg ih Hrvatskog logora bijednog, gdje mu bace slamaricu preko ramena i vode ga u neku kućicu tu da leži i čeka svoju smrt. Dosta je njih ostavilo svoje kosti pod maslinama na Prevlaki. Diša bi kod nas u logoru po više puta dnevno brigadijer ili sototenente (kojeg smo mi bili prozvali „Žutko“) pak bi vikali najpogrdnije riječi i govori da nam je Rus propao i da nam nema sunca dok nas iz Rima ne ogrije? Mrznule bi se od zime pak bi ložile vatru van kuće i donijeli u sobu žari da se ogrijem. Morali smo da dežuramo da ne bi naišao koji karabinjer jer ako bi vidio odmah se išlo u škuricu. Stalno su bile prijetnje sa škuricom i dođe dan da nas 26 žena izmlate i strpaju u škuricu. Ostale smo u onom jadu i smradu 7 sati a iz zidova naše mračne ćelije (nazvane škurica) voda je tekla. Poštu bi dobili od svojih svako dva mjeseca i to nam ne bi odma uručili nego bi nas izmamio brigadijer da izađemo primiti poštu pa umjesto pošte on nas potjera da idemo u drva za kuhinju i komandu pa tek onda da poštu dijeli. Kad bi dobili pakete pak da ne bi se slučajno našla koja cedulja od svojih unutra sve bi rasuli na deke, pa makar što bilo. Bilo je više puta slane sardele, šećer, sol, samorad itd. Pak to sve izmiješaju skupa, onda se smiju da ćemo se dobro najest. Kad bi ih zapitali da bi nam dali malo više vode, okrenuli bi kundak od puške pa udri po leđima eto vam vode.
Žutko bi nas mlatio i bacao u barkasu kao obično drveće a ne živa bića. Tako smo jedva stigli na Mamulu. Kad smo došli tamo strpaše nas u ćelije pune svakog smeća i gamadi da se nije bilo lako od njih riješiti. Molili smo komandanta i brigadijera da nam dozvole da uredimo i očistimo ćelije, s teškom mukom nam dozvole ali da jedna partija čisti ćelije a driuga da opere u more 1000 deka i slamarice prljave iz magazina. Izlaza iz onih nesretnih ćelija nije bilo nego sat dva dnevno. Svakog utorka bi došao fratar da nam služi misu i mi bi sve veselo trčali ne da smo pobožne da se molimo Bogu nego da izađemo na sviježi zrak i da vidimo naše drugove koji su bili u drugim ćelijama.
To nam veselje nije trajalo jer samo smo jedni druge mogli vidjeti kroz rešetke a ako bi sse nasmijali jedni put drugih oduzeli bi nam porciju i ne dali hranu za dva dana. Tako da drugi put ne bi ni išli na misu. Tri puta sedmično poslije podne oko 6 sati vodili su nas na kupanje ali bojeći se da im ne bi žene preplivale na drugoj strani postavili bi izviše nas mitraljez da nas čuvaju.
Iz dana u dan smo počele da poboljevamo bez zraka te nas 17. jula ponovo presele na Prevlaku. Taj dan odlazeći sa Mamule zatrpali su drugovima prozore sa daskama dekama da ne vide kad mi budemo odlazili ali mi smo ih ipak pozdravile sa pjesmom:
Ostajte z Bogom drugovi
Vi naši hrabri orlovi
Rujna će zora svanuti
Sunce slobode granuti
Nije nama što moramo
Sa Mamule odlazit.
I pired svih čuvara drugovi razbacali deke sa prozora i odzdravili sa mahanjem peškira i maramica, a na zidove od ćelija možda se i danas nalaze razne parole što smo ih pisali da čitaju naši drugovi koji su došli iza nas tu da čekaju svoju slobodu.
Poslije dolaska na Prevlaku treći dan dođe red da ja i majka idemo kući (dočim mi je sestra sa djecom otišla pola godine prije). Kad smo došle kući iako ispaćene u internaciji i usprkos kontrole četnika i okupatora odmah smo nastavile svoj stari rad na terenu potpomagajući našim drugovima pozadincima.
Gjenovic 7-3-45 Marica Janković s.r.
