ODLAZAK SA MAMULE
I poslije evakuacije jednog dijela interniraca sa Mamule i Prevlake u sjevernu Italiju, u logor Visko, ostalo ih je još dosta na Mamuli, a dovodili su i nove zatočenike.
Pad fašizma u Italiji dočekan je s velikim oduševljenjem. Osjećala se pometnja među vojnicima, mada su svi željeli brzi kraj rata i često javno izražavali želju da se što prije vrate kućama. Uveče, kad bi stražarili po zidinama: Mamule, čula bi se pjesma kroz koju bi se kao nit provlačila nostalgija za kućom, za svojim bliskim. To više nije bila vojska, već Ijudi koji su osjećali da su prevareni i dovedeni u tuđu zemlju. Nastojali su da nam se što više približe i da nas obavijeste o svemu što se napolju dešava. Ali ipak to nije bio kraj robovanja i logorskog života, iako je život u logoru postao lakši i mogli smo po čitav dan da budemo van ćelija. Ovakav način života omogućio je partijskoj organizaciji, komunistima i članovima SKOJ-a da nesmetano rade, da se bolje povezuju i da se pripreme za krupne nastupajuće događaje.
Ubrzo su svi logoraši bili podijeljeni po četama i za rukovodioce četa određeni su prekaljeni borci Orjenskog bataljona, a za komandanta Jugole Grakalić. Ali ta organizacija je bila ipak lakša strana naših briga. Kako napustiti Mamulu i organizovati bijeg, kako prekinuti telefonsku vezu i podvodni kabl koji je bio jedina veza sa kopnom — to su bila pitanja koja su dominirala.
Pominjalo se da bar jedan logoraš pobjegne sa Mamule. Određen je bio Krsto Vranković kao poznat plivač i prvoborac. Ali ovaj pokušaj nije izveden jer je nosio u sebi niz opasnosti, a vrlo malo izgleda da uspije. Nije bilo moguće neopaženo izaći van zidina. lako se od ovoga odustalo, i dalje se mislilo kako da se pobjegne iz logora.
Preduzete su mjere da nas događaji ne zateknu zatvorene u ćelije, zato je drug Dušan Novaković napravio za svaku ćeliju kalauze da ih možemo otvoriti u toku noći ako situacija bude zahtijevala.
Već smo bili pdmalo nestrpljivi pa smo poslali i delegaciju (Miloš Bakočević i Erih Koš) na pregovore sa upravom da nas puste iz logora. Iznenađeni komandant Iogora odgovorio je »vederemo« (videćemo) ali nije preduzimao mjere, jer je i sam bio skrhan i slomljen razvojem događaja.
U takvoj situaciji dočekali smo pad Italije. Logoraši su slavili, ali u isto vrijem e sada energičnije tražili oslobođenje, slali delegacije kod komandanta i vršili snažan pritisak na čitavu posadu da nas puste. Ovaj pritisak je naročito porastao kad se doznalo da su Nijemci ušli u Boku, okupirali tvrđave Kobilu, Prevlaku i Oštru. To je bila prethodnica, ali se čvrsto odlučilo da se Nijemci ne sačekaju u logoru. Situacija je bila vrlo nejasna: Italijani su i dalje držali Mamulu i utvrđenje Arzu, a na Prevlaci i n a Oštri. Italijani su i Ni jemci sarađivali. Uskoro je došlo do oružanog sukoba između ltalijana i Nijemaca. Preko Mamule počeo je artiljerijski dvoboj između Nijemaca na Oštroj i Italijana na Arzi. Citav dan preko Mamule nebo su parale granate. Počeo je mali rat dojučerašnjih saveznika.
Za to vrijeme na Prevlaci Nijemci su razoružali Italijane i uskoro ste se našli u logoru zajedno sa ranijim zatočenicima.
Italijani ,na Mamuli preplašeno su posmatrali dvoboj i obeshrabreni, izgubljeni, nijesu više bili u stanju da vladaju logorom..
U toj situaciji približavala se »barkasa« (brodić) Mamuli. Logoraši shvatajući da je došao odlučujući momenat, jurnuli su, lomeći svaki pokušaj karabinijera da ih zaustave, van zidina tvrđave i počeli su se ukrcavati u brodić. Brodić je neprekidno prebacivao logoraše na poluostrvo Lušticu. U toku prebacivanja Nijemci su počeli pucati na brodić da spriječe izlazak Mamulaša, ali srećom bez posljedica, Tako su se logoraši dočepali slobode i odmah hitali na drugu stranu zaliva, prema Herceg-Novome, u koji su ušli kao organizovana vojska, s pjesmom, i odmah idućeg dana, 15. septembra 1943. godine, produžili prema Orjenu da nastave borbu za slobodu svoje zemlje. Drugi su pošli prema Tivtu, Kotoru, Grblju da bi učestvovali u borbama protiv Nijemaca u Lepetanima.
