Već 17. aprila 1941. god. prilikom italijanske okupacije Boke Kotorske u Tivatskom zalivu poručnici bojnog broda narodni heroji Milan Spasić i Sergije Mašera prvi su u Boki, a najvjerovatnije i u čitavoj našoj zemlji digli glas protesta i mržnje prema tuđinu — okupatoru. Zadojeni osjećajem patriotizma i Ijubavlju prema -svojoj zemlji i svome narodu, minirali su razarač »Zagreb« bivše jugoslovenske ratne mornarice i sa njime potonuli u plavu grobnicu.
Ovaj herojski podvig, kakav se u istoriji ratne mornarice naše i šire ne pamti, ostaće vječno upisan zlatnim slovima u istoriji jugoslovenskih naroda.
Italijanski okupator dočekan na ovaj način u Boki, a koji je bio odraz misli čitavog njegovog stanovništva, već prvog momenta okupacije, iznenađen ovakvim dočekom, bio je upozoren da narod Boke Kotorske ne prihvata na svome tlu tuđina i da će se svim mogućim sredstvima protiv njega boriti, bez obzira na žrtve koje će dati.
Odmah nakon reorganizacije partijske organizacije Boke Kotorske i njene podjele na dva mjesna komiteta (za istočnu i zapadnu Boku, tj. za Kotor i za Herceg-Novi), pristupilo se formiranju vojnih jedinica Orjenskog bataljona i Kotorsko primorskog bataljona Lovćenskog;odreda radi pružanja otpora okupatoru.
Već prije narodnog ustanka na Mihovoj glavici kod Tivta, Mato Petrović i Milo Vrbica daju uputstva da se u svim mjestima formiraju odbori NOB-a. Na tom sastanku prisutni su bilii: Gracija Petković, Ernest Stipanić, Tonći Petković, Frano Luković i ja (Daro Petković). Skoro u svim mjestima su formirani odbori NOB-a, koji vrše pripremu za oružanu borbu. Svi ovi odbori NOF-a od oktobra 1941. god. prerastaju u narodnooslobodilačke odbore.
Ovako postavljena organizacija vlasti omogućila je da se na delegatskom sistemu za čitavo područje Mjesnog komiteta KPJ za istočnu Boku formira Međuopštinski narodnooslobodilački odbor za područja današnje kotorske i tivatske opštine.
Izbijanjem Trineastojulskog ustanka u Crnoj Gori italijanski okupator je za odmazdu, a i da bi prestrašio narod ovoga kraja, 18.oktobra 1941. god. strijeljao grupu rodoljuba i komunista u ŠkaIjarima, a isto tako tih dana i rodoljube u Orahovcu.
Oružane akcije Orjenskog partizanskog bataIjona i Pomorskog bataljona, a naročito borba na Paštrovnici Pobori iznad Budve za područje istočne Boke doprinijele su da je italijanski okupator počeo masovna hapšenja rodoljuba Boke. Uhapšem rodoIjubi zatvarani su kotorskom zatvoru i na brodu u kotorskom zalivu odakle su internirani u logore »Mamula« i »Prevlaka« i u logore u Italiji.
Danas, poslije 45 godina, vrlo je teško govoriti o sjećanjima iz zatvorskog i logorskog života, pa ću pokušati da osvježim neke stvarne i istinite činjenice, o čemu sam se konsultovao sa nekoliko drugova koji su sa mnom bili u zatvoru u Kotoru i u internaciji na Mamuli, kao: Ernesta Stipanića, Veljka Koraća, Tripa Nikolića, Miroslava Slabija, Bara Vukasovića i druge drugove, koji će me dopuniti.
Kao aktivisti NOP-a i sekretaru Narodnooslobodilačkog odbora u Tivtu, karabinjeri su mi 3. aprila 1942. god. blokirali kuću u Tivtu i uhapsili me, vezali lancima i sproveli u karabinjersku stanicu u Tivtu. Tu sam zadržan dva dana i bio preslušan.
Iz pitanja postavljenih na saslušanju stekao sam utisak da su Italijani putem svojih saradnika o mnogo čemu upoznati, tj. o mom radu i radu drugih aktivista za NOP. U karabinjerskoj stanici u Tivtu našao sam zatvorene Tripa Nikolića i Mira Slabija. Pri saslušanju bio sam od strane karabinjera maltretiran. Iz karabinjerske stanice sam sa Tripom Nikolićem i Miroslavom Slabijem prebačen u karabinjersku stanicu u Škaljarima, u Kotoru i predat poznatom teroristi poručniku karabinjera tenentu Kanđida Mariju, zv. »crni vitez«, kojeg smo mi po zlom glasu tako prozvali. Smješten sam sa njima u podrumu iste zgrade, koji nije imao prozore a vazduh je dolazio kroz jedan mali otvor promjera oko 10 cm. U ćeliji sam, koiiko se sjećam, ostao 9 dana. Vode nam nijesu davali, već nam je jedan mališan, kojeg su Italijani držali da radi neke sporedne poslove u podrumu, donosio vodu u flaši i kroz mali otvor vrata sipao nam u usta. Iz ove ćelije prebačen sam u kotorski zatvor i odatle sam tri puta dovođen na saslušanje u karabinjersku stanicu u Škaljarima. Saslušavao me »crni vitez« i drugi karabinjeri. Bio sam zaprepašćen mnogim istinitim podacima o meni i mojim drugovima u vezi sa radom za NOP, kojima su raspolagali Italijani. Čak su raspolagali i datumima, kao npr. o formiranju ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora. Bio sam terećen za učešće u raznim akcijama i raspolagali su podacima istinitim za nekih 50%.
Do hapšenja sam radio kao brodograditelj u pomorskom »Arsenalu« u Tivtu, ali je taj rad bio prividnog karaktera i služio je kao kamuflaža kod okupatora radi rada a NOP. Više sam bio odsutan sa posla da bih radio na zadacima NOP-a. Zahvaljujući poslovođi Vinku Grubišiću, koji je mene vodio na posao svakog dana, kao i Mata Fanfata, Felića Grandisa i druge, to je dosta uticalo i pomoglo mi kod »crnog viteza« kada je dobio izvještaj da sam bio na radu u »Arsenalu« u danima koje mi je stavljao na teret.
Od tada me više nije pozivao na saslušanje, već sam ostao u zatvoru u Kotoru.
Iz kotorskog zatvora prebačen sam ‘u Kvesturu na saslušanje. Na moje zaprepašćenje našao sam Marka Maslovara i koji je izvršio jedan podvig na neprijatelja za koju akciju sam ja bio upoznat. Uplašio sam se da je Marko Maslovar nešto priznao o njegovom i mom radu za NOP. Međutim, on je zaista imao herojsko držanje, kako na saslušanju tako i u zatvoru i u logoru na Mamuli. Vrlo rado bih napisao poseban referat o junačkim podvizima Marka Maslovara, kako o njegovom držanju pred okupatorom tako i o njegovom učešću u bezbroju oružanih akcija u borbi protiv okupatora, pa ukoliko bi Istorijski institut to prihvatio ja ću napisati. U osam dana boravka u Kotoru vidio sam kroz prozor kako karabinjeri vode u zatvor čitav ilegalni Narodnooslobodilački odbor iz Tivta i rukovodstvo omladine. Njih su smjestili na drugi sprat, tako da sa njima nijesam mogao doći u kontakt. Zamolio sam zatvorenika Todora Vukčevića iz Budve, koji je u zatvoru raznosio hranu, i čistio stepenice, da odnese pismo Đuru Vuksanoviću, članu ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora, što je on i uradio. U tom pismu sam obavijestio Vuksanovića da ja na sa slušanjima ništa nijesam priznao o radu za NOP, iako Italijani o tome raspolažu podacima, te da sa tim upozna čitavu grupu koja je sa njim bila. Svi preslušani nijesu ništa priznali i svi članovi ilegalnog odbora su nakon osam dana pusteni kući, a drugovi iz odbora omladine Srećko Radošević i Tripo Erceg pušteni su kući poslije mjesec dana. Puštanje svih ovih drugova na slobodu, osim mene, bio je rezultat njihovog dobrog držanja i nepriznavanja pred okupatorom ničega o ilegalnom radu. U zatvorskoj ćeliji u Kotoru sa mnom su bili Ernest Stipanić, brat Paska Cupića Božo, Tripo Erceg, Srećko Radošević, Niko Rizoniko i kriminalac Ivo P. Brkan iz Bogdašića. On je 1941 god. iz pistolja ubio svoju ženu Anđu rođenu Petković, baš u vrijeme kada su partizani na ovom području izvršili nekoliko oružanih akcija na petokolonaše, pa je računao da će se ovaj zločin pripisati partizanima. Ubijena žena je bila prijatelj NOP-a, kao i čitava njezina po rodu porodica. Svi smo se plašili od ovog kriminalca sa kojim smo više izvodili šale da ne bi imao kakvih podataka o na- sem radu za NOP i prijavio okupatoru. j Boraveći u kotorskom zatvoru primijetio sam kako je u jednoj ćeliji smješten jedan zatvorenik sam i da ima krevet. On ie šio robu na šivaćoj mašini. To ie meni bilo sumnjivo, pa sam pitao zatvorenika Đorđa Vukasovića zv. Bara o torne ko je ovaj zatvorenik. Dobio sam odgovor da je to Krsto Crnogorčević, partijski rukovodilac Orjenskog bataljona, i da se od njega svi čuvamo jer je saradnik okupatora i sve je izdao. Ja i ostali drugovi iz moje ćelije prenosili smo zatvorenicima da se cuvaju od Crno- gorčevića
Krajem maja 1942. god., koliko se danas sjećam, uslijedila je prva intrernacija iz Kotora na otok Mamula. Interniran sam sa Đorđem—Barom Vukasovićem, Petrom Ćoricem, Gajom Vrbicom, Smodlakom Slavenkom; koliko se sjećam bilo nas je 18-20 drugova. Na Mamuli smo zatekli četiri druga i to Andriju Marinića , Andriju Milutinovića, Joza A. Petkovića i Branka Radanovića.Na Mamuli smo dobili samo po jednu slamancu ali bez slame. Bila je strašna vlaga u ćeliji, tako da nijesmo mogli spavati.
U ćeliji na Mamuli Baro Vukasović je sa Gajom Vrbicom Petrom Ćorićem i drugima vodio razgovor bez mog učešća i i nakon obavljenog razgovora saopštio mi je da smo formirali kolektivno rukovodstvo (to je bio prijateljski kolektiv a kasnije po dolasku iz Orjenskog bataljona kolektiv je radio pod partijskim rukovodstvom) i da sam ja određen za rukovodioca kolektiva. Meni je bilo nejasno šta to značia onda me upoznao da cemo svi u ćeliji živjeti kolektivnim životom i da ubuduće kada nekom zatvoreniku stigne od kuće paket da ga on neće primata već ja kao rukovodilac kolektiva, te da ću svu hranu dijeliti jednako svima u ćeliji. Tako sam se prihvatio datog povjerenja i dijelio sam svu hranu jednako svim zatvorenicima u ćeliji.
Svakog dana kada smo na kazanu primali hranu u stroju jedan Italijan koji je bio dežurni vikao je »Viva il Duce« a mi da odgovaramo »A noi«. Međutim, niko nije htio glasno da to kaže već smo izgovarali razne riječi, suprotno od onog sto se od nas tražilo. (Neko je izgovarao samo »Baa«, a neko samo otvarao usta bez govora.) Treba istaći da je nakon rasformiranja Orjenskog partizanskog bataljona koncem maja 1942. god. pao u ruke okupatora veći broj njegovih boraca. Oni su većinom upućeni na suđenje u Kotor a potom internirani na Mamulu. Njihovim dolaskom na Mamulu još ’više se pojačao rad za NOP i kolektivni život među internircima.
Želim posebno istaći da sam se neposredno pred kapitulaciju Italije, negdje u junu 1943. god., sreo u internaciji na Mamuli -sa drugovima Ernestom Stipanićem, Veljkom Koraćem, Mitrom Vuksanovićem, Barom Vukasovićem, Vukom Vuksanovićem i mnogim drugima, koji su me ponovo zadužili da budem rukovodilac kolektiva (to je bila partijska direktiva), tj. da vršim raspodjelu hrane koja je u paketu od kuća dolazila.
Intenirci na Mamuli saznali su da je fašizam u Italiji kapitulirao što ima je dalo posebnu hrabrost. Nakon pada fašizma fabrikanti braća Vučković iz Kotora uputili su internircima veće količine hrane na Mamulu. Znajući da su tu hranu uputili do juče narodni neprijatelji, iako iznemogli od gladi energično smo odbili da je primimo. Bilo je, doduše, pojedinaca koji su hranu primili, pa kojih su neki poslije izlaska sa Mamule otišli u četnike. Među ovim internircima koji su otišli u četnike bio je i zloglasni Ilija Odalović iz Krivošija, koji je kao internirac primao hranu iz kolektiva od primljenih paketa, iako smo ga znali odranije kao pri- padnika četničke organizacije. Nakon izlaska iz logora, u decembru 1943. god., u sastavu Vučedolske brigade došao je u moju kuću pa se zainteresovao za mene i pitao moju majku gdje se nalazi rukovodilac kolektiva sa Mamule. U znak »pažnje« prema meni, Odalović je moju majku pretukao i slomio joj ruku.
U danima kapitulacije Italije septembra 1943. god. mi smo i na Mamuli primijetili da se nešto krupno događa. Vidjeli smo da se sa Obosnika, gdje se nalazila baterija, puca prema Prevlaci i da sve kugle lete preko Mamule i tuku poluotok Prevlaku. U prvom momentu smatrali smo da to Njemci pucaju na internirce na Prevlaci, a do će potom otvoriti mitraljesko-topovsku vatru na internirce na Mamuli. Nastalo je neuobičajeno uzbuđenje među internircima. Putem veze saznali smo da se na poluotoku Prevlaka nalaze Njemci, te da Italijani sa Obosnika pucaju na njih jer Obosnik još nijesu bili posjeli Njemci. U tim trenucima Baro Vukasović i Mitar i Vuko Vuksanović određuju delegaciju u kojoj smo bili ja (kao rukovodilac), Ernest Stipanić i Veljko Korać, sa zadatkom da pregovaramo s Italijanskim komandantom otoka Mamule da raspusti logor. Kako je logor Mamula bio pregrađen žičanom ogradom na dva dijela, a sam otišao kod stražara logora na žičanoj ogradi i tražio od njega da izvijesti komandatna logora koji se nalazio u drugom dijelu logora, da dođe kod logoraša radi razgovora. Sjutradan je komandant logora došao sa 4 vojnika sa šmajserima. Tražio je od logoraša da kazu ko je njega pozvao na razgovor. Tom prilikom smo se Ernest Stipanić, Veljko Korać i ja izdvojili i otišli u pravcu komandanta. Saopštili smo mu da je Italija kao država kapitulirala, te da nema svrhe da nas i dalje drži u zarobljeništvu, već da nas pusti na slobodu. Komandant logora nam nije dao nikakav odgovor već je otišao. Vec Sjutradan oko 12 sati ponovo je došao na bodljikavu zicu sa četiri karabinjera sa šmajserima i jedan od karabinjera je uzviknuo: Petković Natale di Andreja vjeni kva! Nije mi se išlo. Ja i svi moju drugovi smo mislili da će me strijeljati, ali najvecu hrabnost mi je u tom momentu dao Mitar Vuksanović koji mi je rekao: »Daro, ako ubije tebe pobiće i sve nas i moraš izaći! Izišao sam iz ćelije u kojoj je bilo 40-50 drugova i laganim korakom približavao sam se komandantu logora. Kada sam došao kod žičane ograde komandant logora i četiri karabinijera u jednom glasu pozdravih: »salute«. Odgovorio sam im »Zdravo« i drhtao od straha. Komandant mi je tom prilikom iz svega glasa uzviknuo »Signor Natale andiamo tuti uguale kontra in tedesko«, te »odji sera sijamo tuti liberi«. Odgovorio sam mu: »Gracije mile«.
Kada sam se vratio u ćeliju nastalo je veselje. Najveći je problem bio kako obavijestiti drugi dio otoka Mamule. Tada sam se popeo na karaulu pored dimnjaka i prenio sam drugom dijelu logoraša na Mamuli uz razgovor na prste. Ko je tada primio moje saopštenje — to mi nije poznato.
Istoga dana naveče oko 20 sati na otok Mamulu pristao je jedan brod, ukrcao logoraše sa istočnog dijela Mamule i odveo ih na suprotnu stranu u Rose, dok sam ja bio u zapadnom dijelu.
Prilikom vožnje prema Rosama Njemci koji su bili već okupirali poluotok Prevlaku granatama su tukli prema brodu. Zapovjednik broda, kada je došao u Rose, nije htio da se vrati po ostale logoraše. Međutim, neki od drugova već odavno pričaju kako se brod vratio da prihvati nas internirce sa zapadne strane Mamule. Rekli su mi da je navodno Vido Cvjetković izvadio pištolj na komandanta broda i prisilio ga da se vrati na Mamulu i prihvati drugi dio interniraca, što je ovaj i uradio. Otkuda je Vido Cvjetković došao u posjed pištolja i da li je pištolj imao kod sebe na otoku Mamuli — to će svakako drugi drugovi da rasvijetle, jer ja nijesam s njim bio u tom dijelu na Mamuli.
Sjutradan oko 3 sata izjutra brod je pristao na Mamulu i svi smo se na njega ukrcali, ali nijesmo više išli na Rose vec smo se lagano iskrcali na Žanjici i odatle uputili na razne načine svojim kućama u razne krajeve Boke i van nje. Ja sam seiz Krašića s Ernestom Stipanićem i Veljkom Koraćem prebacio čamcem u Tivat.
Napominjem da je logor Mamula bio podijeljen na dva dijela.
S obzirom na režim koji je vladao u logoru, nijesam u stanju da govorim o drugom dijelu logora. O tome će govoriti drugovi koji su se tamo nalazili.
