U svom napisu obradio sam temu koja se odnosi na zatvor u Kotoru i na logor Mamula. Pokušaću da objasnim neka svoja mišljenja i iznesem ono što sam doživio kao devetnaestogodišnii mladić i čega se živo sjećam. To je ono što sam za godinu dana vidio i doživio.
Našao sam se uhapšen 4. aprila 1942. godine od strane karabinijera u Tivtu. Potom sam bio devet dana u Škaljarima, u nadležnosti »crnog viteza«, po zlu čuvenog, a potom sam se obreo u zatvoru u Kotoru.
Jedne noći su dva puta prozivali uhapšene za koje se nije znao kuda idu. Prije pola noći pročitan je jedan spisak, a kasnije drugi. Nakon toga, lako je vladala nedoumica šta će biti sa nama, nastala je prava jurnjava kroz zatvor. Mnogi su se spremali za odlazak. Počele su se pjevati partizanske pjesme. Tako pamtim da su se razlijegale »Mitrovčanka«, »Bilećanka«. Sve se orilo od pjesme. Flase koje smo imali u ćelijama, a služile su za vodu, bacane su kroz prozor, a dolje ulicom su šetali italijanski stražari i vojnici.
Pamtim tako jednog starog italijanskog zatvorskog stražara koji je obilazio sobe i molio:
»Nemojte pjevati boljševičke pjesme! « On je znao šta se pjeva, ali nije to mogao spriječiti.
Bio je tek početak aprila kada se jednog ranog jutra ispred kotorskog zatvora postrojilo nas osamdeset do devedeset zatvorenika. Prije toga vezali su nas lisicama. Uputiii smo se gornjim dijelom grada, preko Benova, ka kotorskoj rivi, gdje je bio privezan jedan italijanski brod. Na osnovu toga smo zaključili da nas vode u Italiju. Međutim, u blizini broda je bio neki remorker. Bio je to ronilački tender. Ja sam taj brod znao ,od ranije kao radnik Pomorskog arsenala, jer je služio za prevoz radnika ove ustanove. On je imao jednu jedinu prostoriju u koju je tre- balo sve nas nabiti.
Ukrcavanje u običnim prilikama ne bi trebalo da pričinjava problem. Međutim, za nas vezane bilo je to veoma teško, jezivo.
Neko je imao debelu ruku, drugi tanku. Nekima su lisice bile jako stegnute, drugima opet labave. Niz stepenice je jedva po jedan mo- gao ići, a ovoga puta morala su po dvojica. Bilo je to veoma teško, tako da su kosti pucale.
Nakon dužeg natezanja smo se smjestili. Prošlo je možda sat ili dva kada smo se počeli propitivati kuda nas voze i kuda idemo.Brod je vozio, ali nijesmo imali predstave gdje će nas iskrcati.
Bila je to puna neizvjesnost. Onda smo vidjeli da se pojavljuje Herceg-Novi. Nakon otprilike dva sata vožnje remorker je pristao na hridinama na Mamuli. Tu nije bilo nekog pristaništa, već je bilo samo improvizirano mjesto za vezivanje.
Počelo je iskrcavanje na ostrvo. Nijesmo znali šta će sa nama. Žene i djecu odveli su na Prevlaku. Od zatvorskih vlasti dobili smo prazne slamarice, koje smo napunili nekom prljavom slamom. Nakon toga smjestili smo se u ćelije. U svakoj je bilo po Četrdeset logoraša, odnosno po osamdeset, jer su dvije ćelije bile vezane međusobno otvorenim zidovima. Pod je bio jako mokar. Ležali smo na slamaricama u kojima nije bilo dovoljno slame.
Negdje pred moj izlazak dobili smo drvene krevete, na spratove.Počeo je da se odvija život prema propisima logorskih vlasti.
Bio je to u stvari fašistički teror. Hrana je bila veoma loša: tek da se preživi. Ujutro smo dobijali nekakvu paštetu, kao i neke splačine što je trebalo da je kafa. Oko deset sati smo dobijali navodno po 12 dekagrama hljeba. Međutim, bilo je znatno manje, to mogu garantovati. Uveče smo dobijali krišku sira, kao i par smrdljivih grčkih maslina. Ručak je imao svoj naročiti protokol.
Karabinjeri bi otvorili sve ćelije. Mi bismo izašli vani i postrojili se u četvororedove. Morali bismo vani čekati u toj dugoj koloni po par sati, dok ne dođemo na red da dobijemo hranu. Onda je slijedio ceremonijal. Nakon komande »Mirno«, na šta bismo mi zauzeli stav mirno, slijedio bi uzvik: »Eviva Re!« Potom i obavezno: »Eviva Ducce!« Mi smo morali da ovo ponavljamo, ali najčešće malo ko bi ovo izgovarao za italijanskim starješinom. To bi se ponavljalo po nekoliko puta dok se ne bi smilovali i počeli dijeliti ručak. Kada bismo dobili onu tekućinu, posijedali bismo kao djeca, držali porcije na krilu i brojili koliko smo dobili šupijota u porciji. Onaj ko je imao više od desetak komada bio je pravi sretnik. Neko vrijeme to je bilo posebno zanimanje.
Neposredno po dolasku na Mamulu Italijani su razdijelili logor na dva dijela: na lijevo i desno krilo. Oni su ih zvali »ala destra« i. »ala sinislra«. Naša strana, u kojoj su bili Bokelji i drugi intermrci sa teritorije koju je Italija anektirala, morala je od tada u ophođenju sa logorskim vlastima da govori, na italijanskom jeziku. Okupator je to obrazlagao činjenicom da smo postali dio italijanske teritorije. A ko bi neko govorio našim jezikom bio bi opomenut. Kada je riječ o onima koji su bili iz neanektiranih područja u obraćanju zatvorenicima pomagao je prevodilac, a kod nas to nije smio da bude slučaj.
Standard Bokelja na Mamuli bio je bolji nego ostalih. Razlog za to ležao je u mogućnosti da dobijamo od svojih kuća pakete.Međutim, valja istaći da pošiljke sa hranom nijesu stizale od svih.
Bilo je i onih Bokelja koji su veoma oskudijevali i gladovali. Tada se došlo na ideju da se formiraju kolektivi, koji su doveli do novih odnosa među logorašima tamo gdje su djelovali. Od tada sve što se dobijalo dijelilo se u kolektivu, prema dogovoru, uglavnom na ravne djelove. Činjenica je ono što je u više navrata istaknuto na mnogim mjestima, pa i ovdje, da niko ko je primao paket nije bio njegov vlasnik.
Sjećam se Ivana Kaloze iz Tivta, koji je bio iz Istre. On je već jmao iskustva kako organizovati logorski život, te je i ovdje bio jedan od pobornika organizacije kolektiva.Ja sam tada bio veoma mlad, tako da neki utisci moraju da budu proizvod moga položaja i gledanja u tim godinama. Ipak znam da je među logorašima djelovala i Komunistička partija.
Sjećam se da su održavani sastanci. Pamtim i imena nekih od tih komunista: Petra Vrbice, Đorđa Vukasovića — Bara, Gaja Vrbice. Oni su radili u jednom od uglova. Nijesam bio komunista, niti sam učestvovao u radu, ali sam znao da Partija djeluje.
Zaslugom doktora Mrđena, koji je bio Ijekar, jedna grupa Bokelja je uspjela, navodno zoog toga što su bili bolesni, da isposluje da se prima duplo sljedovanje. Međutim, ta dodatna hrana nije služila samo onima kojima je bila namijenjena. Dok smo jednog dana to mi primali, narednog je to upućivano susjednom krilu gdje su bili drugovi iz Dalmacije i Hercegovine, da bi se ublažila njihova glad i da bi se spasli od umiranja od gladi. Već sam rekao da su oni bili u gorem položaju jer nijesu primali pakete, za razliku od nas.
Ipak, neki su, i pored akcija kolektiva i Partije da se svi odrze u zivotu, ovdje umrli. Tako pamtim smrt nekog Miletića (ime sam mu zaboravio). Bilo je nevrijeme, te nijesmo uspjeli da ga sahranimo vani, nego je zakopan na Mamuli. Za vrijeme moga boravka u logoru ne sjećam se da je još neko umro i da je zakopan na samoj Mamuli.
Doktor Mrđen je mnogo napravio kako bi spasao jedan broj logoraša s Mamule. On je to radio ne -samo za one koji su stvamo bih bolesni i kojima je bio potreban poseban tretman već i za mnoge druge. Oboljeli su upućivani u bolnicu u Meljine, na liječenje. Preko toga punkta dolazili smo do mnogih podataka o stanju na terenu i posebno na ratištima, a i drugovi na terenu su tako imali informacije o našem životu. Međutim, ovakvo ponašanje Mrđena nije moglo ostati neprimijećeno od strane Italijana.
Kada su ga otkrili, smijenili su ga.
Vezu između Herceg-Novog ali ostalih mjesta duž Bokokotorskog zaliva i Mamule održavala je »Barfoara«. Bio je to brod koji smo mi nazvali »MARICA«. Ona je imala razne misije: dovodila je zatvorenike na Mamulu, odvodila mnoge na liječenje, njom je dovožena hrana, paketi. Ovim brodom su odvodili sa Mamule u susjedni logor na Prevlaci Dalmatince i Hercegovce koji su bili na izmaku snage, a i one koji su išli svojim kućama i bili oslobođeni daljeg boravka u logoru.
Režim u logoru bio je veoma strog. Okupator je nastojao na razne načine da prekine naše veze. Jedan od vidova održavanja kontakata bili su paketi. Zato su oni veoma pažljivo pregledam od zatvorskih vlasti. Ipak, u njima bi se ponešto prošvercovalo, posebno u kruhu. Informacije bi stizale i u kremi za cipele. Na dnu kutije bi se nalazilo pismo sa važnim podacima koji su nas interesovali. Ili bi čep bio izdubljen a u njemu bi bilo pismo.
Toga se Italijani nijesu dosjećali. I u flašama vina odnosno u ambalaži »kjanti«-vina, stojala su pisma. Međutim, Italijani su sve više dolazili do tih ilegalnih poruka i oduzimali nam ih.
