UVOD
Mamula je mali grebenasti otočić na ulazu u Boku Kotorsku, između Oštrog rta i Arze, bliže Luštici nego Kobili, udaljen od kopna 1 km (42 24’N i 18 34’E). Otočić je nenaseljen i sa oskudnom vegetacijom. Narodno ime mu je Velika Žanjica, za razliku od Male Žanjice, koja se nalazi do same zapadne obale poluotoka Luštica i koja je sačuvala narodno ime. Po njoj je dobio ime i zaliv, u kome se nalazi luka Žanjice. Na starim kartama, pod kraj XVII vijeka, nosi ime Rondoni. Današnje ime dobila je po namjesniku Dalmacije, generalu Mamuli, Ličaninu, koji je na ovom ostrvu podigao utvrđenje oko 1850. godine. Mamula je postala najvažniji austro-ugarski strateški objekat na ovom dijelu Jadrana i izazovna meta savezničke flote (francuske i engleske) u prvom svijetskom ratu. Ona je bila značajno utvrđenje u sistemu ostalih utvrđenja u Boki Kotorskoj. Ali, u isto vrijeme, bila je već u prvom svjetekom ratu tamnica za 31-og rodoljuba, koji su robovali kao taoci. (Ignjat Zloković.: Mirko Komnenović. ,,Boka” 13-14, Zbornik radova, Herceg-Novi).
FORMIRANJE LOGORA
Početkom 1942. godine italijanski okupator, pošto je napunio zatvore u Boki, organizovao je koncentracione logore u tvrđavi Mamuli i na Prevlaci. Mamula do tada nije služila vojnim namjenama, dok se na Prevlaci nalazila vojska. Komanda 6. armijskog korpusa naredbom br. 1297 od 30. marta 1942. godine obavijestila je sve svoje divizije i komandu karabinjera da su osnovani koncentracioni logori na Mamuli i Prevlaci.
….
Komanda 6. korpusa dostavlja 27. aprila 1942. godine pod br. 1354/1 svim potčinjenim jedinicama uputstva za unutrašnju organizaciju logora. Interesantno je navesti da se u ovom raspisu izričito naglašava da se niko ne može poslati u ove logore bez znanja i odobrenja kotorskog prefekta.
Potom, 29. maja 1942. godine 6. armijski korpus daje uputstvo potčinjenim jedinicama da na Mamulu interniraju samo muškarce za koje se pretpostavlja da će stalno ostati u zoni, a na Prevlaku da šalju sve ostale za koje internacija nije definitivna, kao i žene. Logor Mamula stavljen je pod kompetencijom divizije “Emilija”, a Prevlaka divizije “Mesina” (Dušan Živković: Boka Kotorska i Paštrovići u NOB, str. 214).
Od formiranja logora Mamula, pa do sredine ljeta· 1942. godine, tu su se nalazile žene, djeca, muškarci, a kasnije su žene i djeca prebačeni na Prevlaku da bi opet u jednom kratkom periodu, u proljeće 1943. godine, prebacili jednu poveću grupu žena na Mamulu, gdje su ostale 2-3 mjeseca.
Poslije rasformiranja Orjenskog partizanskog bataljona i povlačenja partizanskih snaga iz Hercegovine, krajem maja u logor su počeli dovoditi zarobljene borce Orjenskor bataljona, simpatizere i aktivne učesnike NOP-a, drugove borce iz Hercegovine, Konavala i Dalmacije, kao i pojedince iz Dubrovnika i cetinjskog zatvora.
REŽIM U LOGORU
Logor se sastojao iz tri dijela: desne i lijeve strane i citadele. Na desnoj strani bili su smješteni zatvorenici iz Boke, a na lijevoj Hercegovci, a u citadeli, uglavnom, borci Orjenskog partizanskog bataljona koji su čekali suđenje. Broj logoraša nije nikad bio stalan, već se mijenjao (povećavao ili smanjivao) a kretao se od 400 do 650.
Logoraši su “stanovali” u zasvođenim ćelijama debelih zidova u kojima su bili postavljeni topovi nekadašnje austro-ugarske tvrđave. Dok je logoraša bilo malo, spavalo se na betonskom podu, a poslije kada je logor bio prepun, montirani su drveni kreveti, jedni iznad drugih, sa slamaricama i dvije vojničke deke. U ovim zagušljivim, nehigijenskim i prepunim ćelijama, kreveti su poređani pored zida, tako da je napravljen uski prolaz po sredini, a u jednom uglu, obično pored vrata, smještena su benzinska burad mjesto klozeta.
U ćelijama bez ventilacije, sa jednim ili dva mala prozora, bilo je nabijeno i do 100 ljudi, zavisno od veličine ćelije (površina ćelije kretala se od 60-70 kvadratnih metara).
Posadu Mamule sačinjavala je jedna vojna jedinica (veličine čete) i jedan vod karabinjera. Vojska je obezbjeđivala logorsku stražu i nije imala kontakt sa zatvorenicima, a karabinjeri su vršili unutrašnju službu. Vojska je čuvala stražu po bedemima i na ulazu logora.
Karabinjer je imao punu vlast nad zatvorenicima i kada mu se prohtjelo mogao je po sopstvenoj želji da kazni logoraša, da ga zatvori u samicu, šamara, maltretira.
Život u logoru odvijao se po utvrđenom planu: ustajanje, izlazak u šetnju, pranje, oskudna hrana. Hrana se sastojala od doručka – surogat nezaslađene kafe u poklopcu porcije, ručak – juha sa 10 do 20 ili 20 do 30 zrna riže, a po koji put malo konjskog mesa “šupiota” i za večeru 5 dkg sira parmezana, a za cijeli dan 12 dkg hljeba.
Na· platou logora, kao i u citadeli, nalazili su se bunari sa vodom. Nama je bilo dozvoljeno da peremo veš kraj bunara na platou i za tu priliku dobijali smo nešto što je trebalo da bude sapun. U krugu logora nalazila se pekara, gdje su radili logoraši, a u citadeli: kantina, samica, ćelije, ambulanta i kovačnica, gdje su, takođe, radili logoraši i za te usluge dobijali nešto pojačanu hranu. U ovom dijelu, na spratu, nalazile su se prostorije za smještaj vojske, karabinjera i kancelarija.
Već smo naglasili da su logoraši bili odvojeni po stranama. Kontakt među zatvorenicima jednog i drugog dijela bio je onemogućen, a svaki pokušaj je kažnjavan. To je u mnogome otežalo život drugovima iz Hercegovine i Dalmacije. Taj smo dio vrlo malo poznavali.
Ishrana je bila, kao što se vidi iz navedenog sledovanja, nedovoljna. Međutim, paketi sa hranom koje smo dobijali svakih 15 dana od roditelja ili prijatelja, ublažavali su glad, učinili da logor bude snošljiviji, da se sve lakše izdrži i sačuva zdravlje.
Paketi su dopremani motornim čamcem dosta uredno. Jedino su kasnili po nekoliko dana u zimskom periodu, kada bi “šiloko” uskovitlalo more i sprječavalo da pristane čamac na malom pristaništu, izloženom nevremenu. Tada smo po čitav dan kroz prozor posmatrali more, čekali promjenu vjetra, očekujući iz pravca Herceg-Novog dolazak paketa.
Logoraši nijesu fizički radili, sem u rijetkim slučajevima, kada je trebalo istovariti drva za pekaru, koja su dopremana penicom.
Dok se ovo odvijalo nepromjenjeno do pada fašizma u Italiji strogost nije bila jednaka, zavisila je od komandanata logora i situacije na frontovima. Strogost ·je naročito došla do izražaja u vremenu rasformiranja Orjenokog bataljona, u vrijeme dolaska mnogih boraca, čestih saslušavanja, odvođenja na strijeljanje i neizvjesnosti za mnoge drugove. Tada su logorske vlasti vršile česte promjene u logoru, premještali zatvorenike iz ćelije u ćeliju, iz strane u stranu, sve dok se logor nije ustalio. Atmosfera je neosporno bila odraz vanjske situacije i režim je postojao blaži kada su završena mnoga strijeljanja, suđenja, ispitivanja i kada je stanje na frontovima označavalo prekretnicu. Raspoloženje logorskih vlasti je bilo najbolji indikator varljive ratne sreće. Ali svi komandanti nastojali su svojim govorima da utiču na svijest logoraša, da ih pogrešnim informacijama pokolebaju, obeshrabre i da im predstave bezizlaznu atmosferu. U tome je naročito bio uporan jedan karabinjer bivši fratar, koji je držao dugačke, vatrene govore o fašizmu i bezuspješno pokušavao da izazove logoraše na diskusiju. U početku, takve vaspitne konferencije održavane su redovno sa velikom upornošću. Vjerovali su u njihov uspjeh, ali kasnije ih nijesu praktikovali, kada su uvidjeli da od toga nema koristi i kada im ratna sreća okrenula leđa (ove govore prevodio je drug Manojlo Manojlović). Bilo je pokušaja da se logoraši iz Boke tretiraju kao Talijani, zabranjivalo im se da govore maternjim jezikom, nudili su stipendije intelektualcima da studiraju u Italiji sl. Tako su jednog dana jednog po jednog đaka, borce Orjenskog bataljona koji su čekali suđenje, pozivali i savjetovali da se obrate Dučeu sa molbom u kojoj bi se pokajali za to što su bili “ribeli” i da mole da im se omogući nastavak školovanja u Italiji. Bez prethodnog dogovora svi su odbili. Sjećam se da su zvali Krsta Brankovića, Mihajla Mustura, Mladena Grakalića i vjerovatno neke druge drugove.
Prilikom podjele hrane ili bilo kojeg zbora, logoraše su primoravali da pozdravljaju fašistički i sve dok okupator nije bio zadovoljan, hrana se ne bi dijelila. Ta ceremonija često je trajala vrlo dugo, a bezvoljno dizanje ruku dovodilo je do bijesa okupatora i nazivao nas je najpogodnijm imenima, upoređujući nas sa urođenicima njihovih kolonija. To im je bio omiljeni izraz. A čekanje podjele hrane bilo je dosta mučno u ljetno doba, kada je sunce pržilo, a oslabljeni logoraši jedva su se držali na nogama.
Iz ćelija smo izlazili tri puta dnevno: ujutro, na· podne i uveče. Svaki put bi ostajali po jedan sat. Za to vrijeme posvršavali bi najnužnije ‘!potrebe: pranje, vršenje nužde u kolektivnom klozetu i uobičajena šetnja. A uveče, kada se ćelije zatvore, tiho se razgovaralo. Nije se smio glas podići, a na svaki i najmanji šum vojnici bi glasno tražili da se umirimo, prijeteći oružjem. Tu prijetnju su i jednom ostvarili i ranili tri Hercegovca u čijoj ćeliji je neko zapalio šibicu (sjećanje Gruja Andrića).
Na lijevoj strani logora, kao što smo naglasili, bili su smješteni drugovi iz Hercegovine i Dalmacije. Režim prema njima bio je isti, samo raspored ishrane, ustajanja i izlaska, nije se poklapao sa rasporedom drugog Ddijela logora tako da je na ovaj način onemogućen kontakt logoraša. Njihovi uslovi su bili značajno teži, o čemu će biti riječi.
……
Veliki dio boraca bio je izveden pred Sud i osuđen na smrt (ova presuda je kasnije, za većinu, preinačena na doživotnu robiju) ali i tada su “Orjenci” poveli pjesmu o slobodi koja se orila ćelijama zatvora i dvoranama· sudnice. Na ovim primjerima junaštva živjela je Mamula i održavala duh Orjena.
Život na Mamuli, i pored stalne brige za održanje golog života, bio je ispunjen kako političkim radom tako i drugim djelatnostima. Našlo se dosta vremena da se pročita po koja prokrijumčarena knjiga, da se odigra partija šaha i karata. Uspjelo se da se dobiju cjelokupna djela Čehova (Boško Drobnjak), neka djela Balzaka i dr. Poneko je učio italijanski jezik i dobro ga savladao. Bilo je tu ljudi raznih profesija. sa velikim životnim iskustvom i svestranim obrazovanjem. Često su se vodile diskusije o raznim problemima, iz mnogih oblasti i sl.
PARTIJA I SKOJ
…….
Na kraju ovog poglavlja želio bih da nešto više kažem o dr Stevu Mrđenu (ranije je uzgred spomenut), ali ne kao o logorašu, koji je imao dobro, patriotsko držanje, dijelio bogate pakete i doprinio jedinstvu zatvorenika, po čemu ne bi bio izuzetak. Želim da nešto kažem o njemu kao jedinom ljekaru – zatvoreniku na Mamuli.
Steva Mrđena su cijenili i Italijani i ponekad dolazili kod njega za savjet, iako su povremeno (a možda i stalno) imali svog vojnog ljekara. Taj njegov autoritet mnogo je· koristio zatvorenicima da bi činio usluge i kao čovjek i kao ljekar. Bio je opreman da svoje znanje stavi u službu partijske politike. Dr. Mrđen je stalno bdio nad zdravljem zatvorenika i sa oskudnim sredstvima u uslovima logora, sa nedovoljno lijekova, pružio je mnogima neprocjenjivu pomoć. Mnoge je poslao u bolnicu Meljine na oporavak, izmišljajući bolest, a znajući da svi boluju od iste bolesti – iznurenosti i iscrpljenosti. Boravak logoraša, u Meljinama nije bio dug, ali to nije zavisilo od dr Mrđena. Često je vodio bučne diskusije, stručno se nadmudrivao sa mladim, neiskusnim italijanskim ljekarima, da bi nekoga poslao u bolnicu. Vršio je stalne ljekarske preglede zatvorenika, obavljao neke lakše operacije, davao injekcije kalcijuma, lijekove za jačanje i ubjeđivao logorske vlasti o potrebi bolje ljekarske njege. Kada je trebalo da Vlado Bijelić, po direktivi Partije ponese poruku Petru Ćebiću u bolnicu Meljine, da bi se dalje proslijedila Luki Matkoviću, Stevo je učinio sve da ga proglasi bolesnim i da isposluje da pođe u bolnicu Meljine, gdje se zadržao kratko vrijeme. Tu je dr Stevo Mrđen pokazao osvjedočenu hrabrost i u ubjeđivanju je bio toliko uporan da je u tome i uspio. Ubijedio je ne samo Italijane, već i nekog doktora Felera, zatvorenika, obrazovanog, kulturnog, ali nepouzdanog. I Italijani su popuštali pred njegovim argumentima, ali za kratko, kada bi više ljekara i rendgen pregledom u Meljinama ustanovili da se ne radi o nekoj posebnoj bolesti. Međutim, tada bi zatvorenik dolazio sa vijestima, paketima i porukama. Sve je to dr Stevo Mrđen radio na svoj specifični način, tako da je znao da razbije podozrenje Italijana i oni su mu vjerovali, pozivali ga da ih pregleda ili dolazili u ćeliju da im da savjet. Jednom je čak došao u ćeliju i komandant logora da ga Stevo pregleda.
Takav je bio Stevo Mrđen, naš logorski ljekar, koji je mnoge zadužio u logoru brigom i ljudskom pažnjom.
BJEKSTVO SA MAMULE
Pad fašizma u Italiji dočekan je među nama sa velikim oduševljenjem. Osjećala se pometnja među vojnicima, mada je većina željela brzi kraj rata i često javno izražavala želju da se što prije vrati kućama, uviđajući da je rat izgubljen. Često, uveče čula bi se pjesma stražara po zidinama Mamule, kroz koju bi se kao nit provlačila nostalgija za kućom, za bliskim i dragim bićima. To više nije bila vojska, već ljudi koji su osjećali da su prevareni i dovedeni u tuđu zemlju. Nastojali su da nam se približe i da nas obavijesti o svemu što se napolju dešava. Ali, ipak nije to bio kraj robovanja i logorskog života, iako je život u logoru postao lakši, snošljiviji i moglo se po čitav dan biti van ćelije, koje su se zatvarale samo noću. Ovakav način života omogućio je partijskoj organizaciji nesmetan rad i pripreme za nastupajuće događaje.· Tada su kolektivi besprijekorno funkcionisali. Sada se već mislilo na organizovanje logora po četama da bi se stvorila vojna organizacija, sposobna da u odlučnom momentu reaguje spremno i organizovano. Ubrzo, ovi logoraši su bili svrstavani u čete. Na čelu svake čete bili su prekaljeni borci Orijenskog bataljona, a za komandanta postavljen je Jurole Grakalić.
Međutim; Organizacija je bila ipak lakša strana posla. Tu su se nalazili sve borci i prijatelji pokreta; Jedinstvo mišljenja i akcije bilo je postignuto od prvog dana i svi su žarko željeli da se što prije dočepaju slobode. Vodili su se dugi razgovori kako i na koji način napustiti Mamulu i kako organizovati bijeg, kako prekinuti telefonsku vezu i podvodni kabl jedinu vezu sa kopnom. Pomišljalo se da bar jedan logoraš pobjegne sa Mamule. Javio se Krsto Vranković, prvoborac, poznati plivač. Ali, ova ideja je odbačena kao neizvodljiva. Zapravo, namjeravalo se da ga sa kiblom iznesu van zidina i da tamo sačeka noć, da bi preplivao do Luštice. Međutim, on nije mogao da stane u kiblu. Iako se od ovoga odustalo i dalje se mislilo kako pobjeći iz logora. Rodila se ideja da se od gredica kreveta naprave splavovi za prebacivanje do Luštice. Preduzete su mjere da događaji ne zateknu logoraše zatvorene u ćelijama. Drug Dušan Novaković, koji je bio u kovačnici, napravio je kalauze za svaku ćeliju da se mogu u toku noći otvoriti ako to situacija bude zahtijevala.
Nestrpljenje je raslo i vršen je pritisak na Italijane da se zatvorenici puste iz logora. Slate su delegacije na pregovore sa upravom lorora (Erih Koš, Đorđe Doklestić, Miloš Bakočević). Iza ovih pregovora stajala je partijska organizacija. Iznenađeni komandant lorora odgovarao je: ,,Vederemo” (vidjećemo). Kolebao se, ali nije preduzimao mjere, jer je bio skrhan i slomljen događajima, a vjerovatno nije imao ni naređenje više komande. Ali, u isto vrijeme, komandant je bio iznerviran drskošću logoraša i u jednom momentu u atmosferi neizvjesnosti i pritiska uzviknuo je: ,,Pa dobro, ko je ovdje komandant?” Jugole je odgovorio: ,,Ja”. Komandant je ostao zapanjen i nemoćno je odmahnuo rukom (sjećanje Miloša Bakočevića). U takvoj atmosferi, punoj nervoze, nestrpljenja, raznih vijesti, dovođenja novih zatvorenika, dočekan je slom Italije. Logoraši su slavili pad i stalno vršili pritisak na čitavu posadu da se otvore vrata logora. U isto vrijeme vršen je pri-tisak napolju, kako pregovorima partizanskih predstavnika sa italijanskim vlastima, tako i roditelja i ostalih građana. Ovaj pritisak je naročito porastao kada se saznalo da su Njemci ušli u Boku, okupirali Kobilu, Prevlaku i Oštru. To je bila malobrojna prethodnica Njemaca, vjerovatno iz pravca Dubrovnika. Čvrsto se odlučilo da se Njemci ne sačekaju u logoru. Situacija je bila dosta nejasna. Italijani su i dalje držali Mamulu, utvrđenje Arzu i dijelove Boke, a na Prevlaci i Oštroj Njemci i Italijani su sarađivali, dok ih Njemci nijesu razoružali i strpali u zatvor skupa sa logorašima na Prevlaci. Uskoro je došlo do oružanog sukoba između Italijana i Njemaca.
Preko Mamule počeo je artiljerijski dvoboj između Njemaca na Oštroj i Italijana na Arzi. Čitav dan preko Mamule nebom su parale granate. Počeo je mali rat dojučerašnjih saveznika.
ItaIijani na Mamuli preplašeno su posmatrali dvoboj, a obeshrabreni, izgubljeni, nijesu bili u stanju da vladaju logorom. U takvoj psihozi komandant je saopštio logorašima da mogu napustiti logor. Nije nam poznato da li su Italijani imali naređenje o raspuštanju logora, ali bez obzira na tu činjenicu, oni su željeli da se što prije oslobode logora i da se prebace na drugu stranu, jer i oni nijesu bili sigurni za svoju sudbinu, posebno kada su Njemci već bili na domak Mamule. Jedino karabinjeri su se teško mirili sa sudbinom kapitulacije, izražavali su kulturnu misiju italijanske vojske, nipodaštavali naša stremljenja, ali su ipak bježali sa ostrva, kao sa nekog ukletog mjesta.
….
Svima je bio cilj da se logoraši što prije oslobode. I uskoro pred Mamulom se pojavila brodica “Hvala bogu”, vlasništvo porodice Botica. Brodica vođena Mirkom Đuraškovićem i Vidom Cvjetkovićem, prebacila je u toku dana oko 300 logoraša na poluostrvo Luštica. Skupa sa logorašima, Bokeljima i Hercegovcima, prebacivali su se i Italijani. Za to vrijeme dvoboj je i dalje trajao. Nekoliko ispaljenih granata sa Kobile na brodicu prošlo bez posljedica. Brodica je stalno prebacivala lgoraše i tu, na dohvat slobode, izdahnuo je iscrpljen robovanjem Jovo Lučić, pravnik iz Sutorine. Na Luštici su mnogi vojnici razoružani. Tamo je i komandantu oduzet pištolj (Radomir Vukšić).
…..
Kroz logor Mamula, u toku dvije godine, prošlo je oko 2.000 zatvorenika. Mnogi su odvedeni u Italiju u druge logore, ali svi ovi, kao i oni koji su ostali na Mamuli, poslije kapitulacije Italije hitali su u partizanske jedinice. Popunjavali su crnogorske, dalmatinske, hrvatske i slovenačke brigade u kojima su mnogi položili život za slobodu domovine.
Napomena: Prilikom pisanja ovog priloga o Mamuli, koristio sam sjećanja Luke Tomanovića, Mladena Grkalića, Boža Andrića, Gruja Andrića i Vlada Bijelića. Međutim, ovaj rad nema pretenzije da pruži cjelovitu sliku logora Mamula. Sjećanjem drugih drugova dobila bi se potpunija i objektivnija slika ovog logora.
MARKSISTIČKI CENTRI I FONDOVI ZA NJEGOVANJE I RAZVIJANJE REVOLUCIONARNIH TRADICIJA NOR-a OPŠTINA: HERCEG-NOVOG, TIVTA I KOTORA
NARODNO OSLOBODILAČKI RAT I REVOLUCIJA U BOKI KOTORSKOJ
u vrijeme privremene krize od aprila 1942. do septembra 1943. godine
(Zbornik radova sa Okrugog stola održanog u Risnu 20. januara 1984. godine)
Kотор, 1986.
